Povijest piva IV

Pivo u Evropi, Belgija
Pričati o Belgiji, a ne pomisliti na pivo, ili s druge strane pričati o pivu, a ne pomisliti na Belgiju, u krugovima poznavaoca piva ravno je blasfemiji. Kada je u pitanju pivarstvo u Evropi, Njemci i Česi ostavili su svoj značajan trag u pivarskoj nauci, a isti je najvjerovatnije bio rezultat njemačke predanosti poslu i preciznosti, te češkog hladnijeg i rezerviranog pristupa problemima. S druge strane, Belgija je u toj cijeloj priči bila kao ekscentrični umjetnik koji je pun nekih svojih mušica i koji sve želi po svome.
I ma koliko njihovo pivarstvo zaista bilo posebno, nikakve koristi od toga ne bi bilo da sami Belgijanci kao narod ne smatraju pivo, ne samo napitkom za socijalizaciju i međuljudsku interakciju, nego jednostavno rečeno – kulturom i načinom življenja.
Primjer koji dobro oslikava opčinjenost Belgijanaca pivom je njihova posvećenost prezentaciji piva, odnosno ambalaži u koju pivo spremaju, nevjerovatno slikovitim i zanimljivim etiketama na pivskim bocama, ekscentričnim, a ponekada i provokativnim imenima koje daju svojim pivima, i na kraju, čitavim spektrom čaša različitih oblika, materijala, gravura i zapremina.

Svako pivo ima svoju čašu jer svaka pivara dizajnira čašu u skladu sa pivom koje proizvodi, njegovim aromatskim karakteristikama, alkoholnom jačinom, bojom itd., a svaki prosječan Belgijanac nastojat će ispoštovati to nepisano pravilo i uvijek upariti pivo koje pije s njemu pripadajućom čašom.
Po statistikama koje se mogu naći na Wikipediji vezano za godišnju konzumaciju piva po glavi stanovnika u litrima, prednjače Česi i Njemci sa 132 i 107 litara po glavi stanovnika, dok su Belgijanci tek na 13. mjestu sa 78 litara po glavi stanovnika. Uvidom u ovu statistiku, dalo bi se zaključiti da Belgijanci i nisu neki pivopije, međutim, treba uzeti u obzir da postoji značajna razlika između piva u Njemačkoj i Češkoj, te onoga u Belgiji. Naime, Njemci i Česi piju primarno lagana, pitka lager piva iz litarskih krigli koja često ne prelaze 4% ABV, dok se u Belgiji piju daleko jača i punija piva, te nije nimalo neobično da dobijete pivo od 8% ABV, pa i više, obavezno servirano u čaši male zapremine. Moglo bi se reći da je belgijskim pivima pametnije pristupiti kao vinima, jer za razliku od njemačkih i čeških lagera, sadrže daleko kompleksnije okusne i mirisne elemente, slojevita su i komplicirana, ponekad jako čudna i na prvi gutljaj, nenaviknutim konzumentima, možda i odbojna.

Pivo je u Belgiju stiglo istim putem kao i u ostatak sjeverne Evrope, a kao rezultat zaostavštine Rimskog carstva, čiji su ga konkvistadori i otkrili za vrijeme osvajanja u Sjevernoj Africi. Nakon raspada Rimskog carstva, crkva preuzima kontrolu nad zemljom na području današnje Belgije, a redovnici se uskoro počinju interesirati za proizvodnju piva. Uskoro crkvene pivare niču u svim opatijama u toj regiji. Redovnici su shvatili da pivo, s obzirom da se prilikom pripravljanja, sladovina od koje nastaje pivo mora kuhati čime se dezinficira, predstavlja “sigurno piće” u svijetlu tadašnjih turbulentnih društvenih i higijenskih prilika, te da za razliku od vode koja je u urbanim područjima bila zagađena, neće izazvati epidemije kolere i sličnih bolesti. Osim toga, uskoro su redovnici shvatili i da pivo ima visoku nutritivnu vrijednost, pa je i sa aspekta “korisnosti” promicano kao prihvatljivo piće. U perioda posta, redovnicima je pivo bilo od velike koristi jer su smjeli konzumirati tekućine, pa su tako pili pivo umjesto vina – još i danas se u mnogim evropskim zemljama mogu naći piva pod nazivom Lentbier, odnosno takozvana posna piva, čija je receptura bila takva da su bila izrazito hranjiva a varena su samo za potrebe samostana, odnosno samo u periodu redovničkog posta.

Iako su higijenska ispravnost i kaloričnost piva bili jedni od osnovnih argumenata za promicanje piva kao prihvatljivog napitka, ja se ne mogu oteti dojmu da su redovnici ipak shvatili da pivo ima i određenu “političku” funkciju, jer onaj ko je kontrolirao pivo, u kontekstu tadašnjih društvenih kretanja, kontrolirao je i široke narodne mase,a činjenica je da je crkva u Belgiji, ali i u ostatku Evrope, svojevremeno i jako dugo, praktički imala monopol na pivo.
Pivo se ipak i dalje proizvodilo u malim kućnim domaćinstvima, ali svaki proizvođač bio je dužan posvetiti svaku turu piva, a posvetu je vršio lokalni svećenik uz naknadu od nekoliko litara piva, što se moglo smatrati jednim oblikom poreza na proizvodnju piva. Iz današnje perspektive bilo bi logično zaključiti da su ljudi varali, odnosno izbjegavali posvećivanje piva, pa samim tim i danak u pivu koji su za svako posvećivanje morali predati svećeniku, međutim treba biti svjestan tadašnjih okolnosti i načina na koji su ljudi razmišljali i posmatrali svijet oko sebe. S obzirom da nisu poznavali proces fermentacije, sva njihova piva fermentirala su spontano, pomoću divljeg kvasca. Znali su da se tamo dešava nešto što se njima činilo  nadnaravno, jer odjednom bi se počele dešavati čudne i neobjašnjive promjene u sladovini. Tada su to nazivali božanskom intervencijom, a u slučaju da se pivo ukiseli ili inficira nekom bakterijom, što se također često dešavalo, nazivali su to đavoljom intervencijom. Svima je bilo u interesu da ne dođe do đavoljeg upliva, nego da se stvari odvijaju božjom voljom, tako da niko nije izbjegavao posvećivanje. 🙂 Unatoč tome da se proizvodilo i izvan samostana, crkveno pivo je ipak u tim vremenima bilo najkvalitetnije i najbolje.
Revolucije su dolazile i prolazile, mijenjali su se svjetovni vladari i oblici upravljanja, čak je i sama crkva doživjela raskol 1054. godine, ali samostani na području današnje Belgije su i dalje bili glavna skladišta dobre hrane i pića. 🙂 Osim piva, samostanske proizvodne aktivnosti bile su usmjerene i na proizvodnju vina, te sira, koji je danas poznat kao Trapist. Iz moje perspektive, ma koliko se u negativnom kontekstu posmatrao taj svojevrsni crkveni monopol nad proizvodnjom ovih proizvoda, mislim da je u dugoročnom smislu bio od velike koristi. Redovnici su možda imali i skrivene namjere, ali je činjenica da su u to vrijeme standardizirali proizvodnju, imali su značajna saznanja iz drugih naučnih disciplina koja su bila od koristi u pivarstvu, imali su priliku da razmjenjuju pisane ideje, te pristup raznorodnoj literaturi, razumijeli su važnost konzistentnosti proizvodnje i bili strogo posvećeni radu i redu. To je rezultiralo inovacijama u proizvodnji, a poslije i krunom koja je Belgiju smjestila na tron pivskog svijeta.
Veza crkve i pivarstva u Belgiji ostala je jaka do današnjih dana, a dokaz tome su takozvana trapistička piva koja su preživjela srednji vijek i renesansu u Evropi. Danas se smatraju apsolutnim vrhom pivske ponude, a pijenje takvih piva se smatra znakom prestiža i hedonizma.
Trapisti predstavljaju katolički red koji slijedi pravilo sv. Benedikta, a koje propisuje strogo asketski život i između ostalog ih obavezuje da “žive od rada ruku svojih”. Nastao je u samostanu La Trappe u Francuskoj, po kojem je i dobio ime. Jedan od poznatijih trapističkih samostana je i Marija Zvijezda u Banjaluci koji je također proizvodio pivo, ali ga na žalost više ne proizvodi. O njima ću pisati malo opširnije u postu koji će se odnositi na povijest piva u Bosni i Hercegovini, kao i na području cijele bivše Jugoslavije.
U zadnjih 300 godina, bilo je najmanje devet trapističkih samostana u Francuskoj, osam na području današnjeg Beneluksa, te po jedan u Njemačkoj, Austriji i Bosni i Hercegovini. U dvadesetom stoljeću, razvojem medija, došlo je do velike popularnosti trapističkog piva u svijetu što je dovelo do situacije da su mnoge sekularne pivare u Belgiji i pivare potpuno nevezane za trapistički red, na etiketama svoga piva stavljale naziv La Trappe kako bi povećale prodaju. To je bilo neprihvatljivo, a čak je i rezultiralo sa nekoliko sudskih procesa, da bi se na kraju osam preostalih trapističkih samostana udružilo i osnovalo Internacionalnu trapističku asocijaciju, čime je zaštićeno ime La Trappe i spriječena njegova zloupotreba od strane komercijalnih kompanija.
Danas u Belgiji postoji šest trapističkih samostana koji proizvode pivo – Orval, Chimay, Westvleteren, Rochefort, Westmalle i Achel, te u Njemačkoj i Holandiji samostani MariawaldKoningshoeven. Ovih osam samostana imaju ekskluzivno pravo na svojim pivima stavljati oznaku La Trappe i ako vidite pivo sa ovom oznakom, nemojte razmišljati, nego ga kupujte brzinom svjetlosti jer čim se okrenete, neko ga je već pokupio. 🙂
O kvalitetu trapističkog piva svjedoči i izjava jednog od redovnika iz samostana Aachel koji je rekao da oni ne rade apsolutno ništa na prodaji ili marketingu svog piva. Pivo je toliko dobro da nisu potrebni nikakvi oglasi, televizijske reklame i slične marketinške aktivnosti kako bi se unaprijedila prodaja, a bez kojih bi komercijalne pivare propale preko noći. Potražnja je uvijek veća od ponude kad su trapistička piva u pitanju, ali redovnici ne prate zahtjeve potražnje jer nisu komercijalna organizacija, nego, u skladu sa pravilima svoga reda, proizvode onoliko piva i/ili sira koliko je dovoljno “da žive od rada ruku svojih”, a ostatak sredstava usmjeren je u humanitarne misije i dobrotvorne akcije, najviše u afričku državu Kongo koja je bila belgijska kolonija.
Odskočna daska za popularizaciju piva u Belgiji je bio Vanderveldenski akt kojim je belgijska vlada 1919. godine uvela potpunu zabranu točenja jakih alkoholnih pića što je potaknulo tržište da počne proizvoditi više piva s većim alkoholnim sadržajem. Ovaj propis ukinut je 1983. godine.
O posebnosti belgijskog piva jako je teško pisati u kratkim crtama i bez ulaska u opis tehnoloških detalja proizvodnog procesa, posebno zbog velike količine podataka koja bi morala biti obuhvaćana da bi se stekao uvid u kompleksnost ovog proizvoda. Najkraće rečeno, Belgijanci koriste neuobičajene tehnike u proizvodnji, neuobičajene sastojke, imaju neuobičajeno razvijene pivske stilove, te na kraju,ali ništa manje važno, pripadaju geografski vrlo specifičnom području.

Što se tiče tehnika, jedna od glavnih karakteristika svih trapističkih i većine kvalitetnih belgijskih piva je refermentacija u bocama. Naime, danas sve velike komercijalne pivare nakon fermentacije filtriraju svoje pivo. Filtracijom se potpuno odstranjuju svi ostaci proteina, ali i kompletan kvasac iz piva, a u tom slučaju refermentacija u bocama je nemoguća jer tamo nema više kvasca. Zato se u slučaju ovih svih nama poznatih domaćih i regionalnih komercijalnih piva, gaziranje vrši uz pomoć CO2 u bocama, baš kao gazirani sokovi ili drugi gazirani napitci, što je potpuno netradicionalna metoda.

Međutim, ako posjetite neki opremljeniji supermarket i odete na sekciju piva vidjet ćete da su piva koja još uvijek u sebi sadrže kvasac i na kojima piše “refermented in the bottle” puno skuplja, a ja vam mogu sa sigurnošću potvrditi da su i puno kvalitetnija.
U njima pijete i kvasac koji ima nebrojene medicinske blagodati po organizam, dok refermentacija stvara poseban okus i aromu. Takva nefiltrirana piva imaju daleko bogatiji bouqet i specifičan okus, a za njihovu proizvodnju potrebno je puno više znanja, vremena i puno preciznosti i ljubavi.
Trapisti su ostali vjerni toj staroj tehnici, tako da se fermentacija njihovih piva nastavlja u samoj ambalaži, što stvara prirodni CO2 proizveden u tom procesu i time gazira pivo.
Osim refermentacije u bocama, još su mnoge tehnike karakteristične za belgijsko pivarstvo, ali se odnose na tehnološke procese i ne bih da postanem nezanimljiv 🙂
Kad su u pitanju sastojci u belgijskim pivima, oni sigurno čine veliki dio specifičnosti konačnog proizvoda. Belgijski pivari, za razliku od većine ostalih, koriste šećer u svojim pivima da bi povećali specifičnu gustoću sladovine, a time i količinu alkohola u pivu. Ne radi se o običnom šećeru, nego o takozvanom candi šećeru koji je stvoren od sukroze (obični bijeli šećer od šećerne trske), koja je zagrijavanjem uz dodatak limunske kiseline, pretvorena u mješavinu fruktoze i glukoze. Pošto se zagrijava i topi, ovaj šećer pomalo i potamni, što oboji pivo u tamniju nijansu, a ostavlja blagi okus karamele.
Osim šećera, belgijanci u svoja piva stavljaju razne začine. Jedan od najpopularnijh začina u belgijskim pivima je sjeme korijandera. Ako ikada budete imali priliku probati originalni belgijski Witbier, odnosno belgijsko, pšenično, bijelo pivo sjetite se da u njemu ima korijandera i narandže, jer se pred sami kraj kuhanja witbier-a u kotlu, u pivo dodaje mrvljeno sjeme korijandera i usitnjena kora narandže. A ako ste već probali witbier, onda je to taj okus i miris koji vam je bio tako poznat, ali se niste mogli sjetiti o čemu se radi. Naravno, osim korijandera i narandže, mnogi drugi začini su u igri, kao što su anis, aromatske biljke, kardamom itd.
Treći, specifični sastojak, koji ima najznačajniji efekt na specifičnost okusa i mirisa belgijskih piva je belgijski kvasac. O kvascu i njegovom ponašanju za vrijeme fermentacije napisane su knjige veličine Klaićevog rječnika, međutim pokušat ću ukratko i što jednostavnije objasniti, prije svega, ulogu kvasca u proizvodnji piva. Fermentacija ili alkoholno vrenje je proces u kojem živi organizam (kvasac) konzumira šećere. Znači, tamo je živo biće koje obrađuje sladovinu i konzumirajući šećere koji su u njoj sadržani, stvara etilni alkohol i CO2.  Međutim, osim alkohola i CO2 koji su primarni nusprodukti procesa fermentacije, kvasac za vrijeme fermentacije proizvodi i mnoge druge spojeve koji stvaraju bitne komponente okusa i mirisa.
Među tim ostalim spojevima nalaze se i esteri i zaslužni su za specifičan okus belgijskog piva. Naime, kvasac se u prirodi, iako se radi o jednoj konkretnoj vrsti gljivice (Saccharomyces Cerevisiae), može naći u jako puno varijacija, odnosno takozvanih sojeva. Kvaka je u tome da su sojevi kvaščevih gljivica koja autohtono naseljavaju područje Belgije, jako različiti od ostalih sojeva kvasca i proizvode vrlo specifičan okus. Ti sojevi su izolirani u laboratorijama koje postoje u okviru pivara i svaka trapistička pivara, uključujući i većinu ostalih, ima svoj, poseban soj kvasca koji koristi u proizvodnji svog piva, a najčešće ga kriju kao zmija noge. Dakle, možete uzeti kompletnu recepturu i pokušati je ponoviti, ali ako nemate taj konkretni soj kvasca, nemate puno šanse da ćete dobiti isto pivo. Ako mislite da je ovo previše za vas i da koristim previše stručnih izraza, moram vas obavijestiti da jedan sasvim prosječan belgijski pivopija, sasvim sigurno zna šta su npr. esteri, kako funkcionira fermentacija i zna razlikovati osnovne komponente piva pomoću okusa i mirisa.
 Zasigurno, najekscentričniji pivski stil svih vremena je belgijski Lambic.
To pivo proizvodi se spontanom ferementacijom, a to znači da se sladovina od koje nastaje pivo, ostavi u otvorenim bačvama kako bi je spontano naselile divlje kolonije kvasca i mikroorganizmi koji su zapravo svuda oko nas – u zraku, u zidovima, u podovima.
Sva ostala piva se proizvode tako što pivari izoliraju čistu kulturu soja kvasca posebnih karakteristika i tu čistu kulturu dodaju u sladovinu koja fermentira u sterilnim i anaerobnim uvjetima. To znači da niti jedan drugi mikroorganizam osim tog soja kvasca koji su pivari odabrali baš za tu vrstu piva, ne bi smio sudjelovati u fermentacijskom procesu.
Međutim, Lambic se, van svih običaja i pravila struke, već stoljećima radi na način da se dopusti raznim bakterijama i gljivicama, između ostalih i divljim kvascima, da odrade spontanu fermentaciju piva. Ono što ga čini posebnim i autohtonim je činjenica da su te bakterijske kulture identificirane, a čine ih endemske vrste karakteristične samo i isključivo za regiju doline rijeke Senne, i to u vrlo uskom geografskom području jugozapadnog Brisela, u regiji koja se zove Pajottenland. Radi se o nekoliko različitih bakterija i gljivica (otprilike 8 vrsta je u pitanju), od kojih su najvažniji divlji kvasac, zatim Pediococcus damnosus, Brettanomyces lambicus i Brettanomyces bruxellensis. Dvije posljednje navedene bakterije su endemske vrste i prirodno naseljavaju samo to jedno usko geografsko područje, a nalaze se u zraku i u zidovima pivskih podruma u kojima se proizvodi Lambic pivo. Dakle, nigdje drugdje na svijetu, osim baš na tom mjestu, nije moguće spontano postići takav oblik fermentacije.
Fermentacija i stabilizacija Lambic piva traje najmanje tri godine, za razliku od većine ostalih piva koja kroz ovaj proces prođu za maksimalno par mjeseci. Dugo vrijeme odležavanja i sazrijevanja, kao i specifična tehnika proizvodnje, te geografska ograničenost proizvodnje, Lambic čine poprilično skupim i rijetkim pivom. Zbog toga su proizvođači ovog piva, da bi ga učinili pristupačnijim, počeli proizvoditi varijacije Lambica, na način da su trogodišnje, potpuno sazrelo pivo, počeli miješati sa jednogodišnjim, nepotpuno dozrelim pivom. Takvo miješano pivo naziva se Gueuze i daleko je dostupnije od čistog Lambica. Ostale varijacije Lambica, zovu se Mars, Faro, Kriek i voćni Lambic.
Na žalost, čisti Lambic nisam imao priliku probati, ali sam u jednom belgijskom pub-u probao Gueuze, Kriek i voćni lambic. Radi se o izrazito kiselim pivima, bez hmeljnog karaktera, vrlo specifičnog okusa i mirisa. Kriek je miješano lambic pivo u koje su dodane višnje. Crvenkaste je boje i niskog sadržaja alkohola. Vrlo je pitko i osvježavajuće radi kiselosti i voćne arome. Na žalost, onaj najneobičniji “kick” koji ova piva daju, a koji je karakteristika gore opisanog načina fermentacije i prisustva raznih mikroorganizama, je teško ili potpuno neopisiv – jednostavno morate probati da biste osjetili u čemu je stvar. Na idućoj fotografiji možete vidjeti čašu Gueuze lambic piva.
Osim Lambic-a Belgijanci su stvorili mnoge autentične pivske stilove, koji su, u odnosu na druge pivarske zemlje, uvijek imali neku posebnu karakteristiku ili neku inovaciju. Da bi stvar bila jasnija, termin pivski stil ću detaljnije obraditi u nekim narednim postovima, ali generalno je to čest izraz koji se koristi u pivarstvu  da bi se kategorizirala i diferencirala piva po faktorima kao što su boja, okus, alkoholni sadržaj, tehnike proizvodnje, korišteni sastojci, povijest i porijeklo. Pivski stil ne treba miješati sa brendom, jer postoje mnogi brendovi koji proizvode pivo u okviru istog stila, tako je na primjer pilsner pivski stil koji proizvode mnogi proizvođači, a isto vrijedi i za stout, bitterlambic, saison, porter, strong ale, india pale ale, american pale ale itd. Puno detaljnije o ovome pisat ću u u budućnosti na ovom blogu.
Tako se u Belgiji osim spomenutog Lambic-a, proizvode i ostali prepoznatljivi pivski stilovi kao što je već spomenuti belgijski Witbier koji predstavlja pšenično pivo začinjeno sa začinima. Ako ne znate koji da probate, onda možete pokušati sa Hoegarden pivom koji je jedan od najčešćih brendova iz ovog stila. Također, Saison je fantastično pivo. U engleskom govornom području nazivaju ga i Farmhouse Ale. Ovo suho pivo ima izražene voćne arome radi velike količine estera koji nastaju prilikom njegove fermentacije, a kompleksnost arome dopunjena je aromatskim hmeljevima, najčešće sorti Hallertauer, Saaz ili Styrian Golding. Boja mu je svijetla i ima čvrstu i dugotrajnu pjenu. Na žalost, ovakva piva nećete naći kod nas, tako da iskoristite priliku kada budete na području EU da ih nabavite u supermarketima, a možete i do mene navratiti na domaće. 🙂
Osim navedenih, postoji i grupa jakih belgijskih piva u koju spadaju dubbel, tripel i quadrupel čija imena označavaju količinu slada koji je korišten u njihovoj proizvodnji. Kao što možete i pretpostaviti u receptu za dubbel ima dvostruko više slada nego obično, što daje alkoholni sadržaj i do 7,5%, u tripel-u ima trostruko više slada nego obično i on može sadržavati i do 9,5% alkohola, dok quadripel ima i preko 10% alkohola.
Ljudi koji prije nisu imali iskustva s ovakvim pivima i naviknuti su na lagane lagere, trebali bi pripaziti, jer ova piva su jako pitka i slatkasta, a sadrže jako puno alkohola. Zapravo, osjećaj i pristup treba biti kao da se pije vino.
Bitno je naglasiti da osim trapističkog piva kojeg proizvodi samo šest samostana na području Belgije i koje je zaista fantastično, ne treba zanemariti ni ostatak pivske ponude u Belgiji a koju kreiraju takozvane sekularne, odnosno svjetovne pivare koje nisu vezane za crkvu. Mnoge od njih su nakon zaštite i brendiranja imena La Trappe od strane trapističkih redovnika, počele koristiti termin Abbey beer (samostansko pivo). U principu, radi se o nastojanju da se legalnim putem i necrkvene pivare na neki način povežu sa crkvom, jer uvriježeno mišljenje među potrošačima je takvo da pozitivno reagiraju na piva koja su na bilo koji način povezana sa crkvom, radi duge tradicije koja ista ima u pivarstvu.
Što se tiče Abbey piva, od onih koje sam i sam probao, mogu vam preporučiti Maredsous, Grimbergen, Tripel Karameliet (odlično pivo) i meni najdraže belgijsko pivo – Kwak sa svojom zanimljivom čašom.
Za kraj, još samo jedan podatak koji može biti odličan zaključak ovog posta – Belgija ima oko 11 miliona stanovnika, a u njoj aktivno djeluje 150 pivara, što znači da na svakih 70.000 stanovnika postoji jedna pivara, dok na primjer Bosna i Hercegovina ima 4,5-5 miliona stanovnika, a u njoj djeluje 5 pivara koje jedva sastavljaju kraj s krajem jer ponuda premašuje potražnju. To znači da u BiH jedna pivara opslužuje milion ljudi i opet ima problema sa plasmanom proizvoda. Ovi podaci slikovito prikazuju kolika je razlika između prehrambenih navika Belgijanaca i, u ovom slučaju, Bosanaca, ali i drugih naroda. U tom svijetlu treba i posmatrati Belgijance i njihovu pivsku kulturu, te pokušati razumijeti njihovu opsjednutost vrhunskim pivima.
U narednim postovima bit će riječi o pivu na području današnje Velike Britanije, koja također spada u zemlje koje su ostavile svoj pečat u razvoju piva i pivarstva.
Vaša Pivska Mušica!

(za stvaranje pojedinih dijelova ovog teksta korišteni su podaci iz više izvora sa Interneta, te saznanja iz knjige: “Brew like a monk”, Stan Hieronymus, 2005 i “Radical brewing”, Randy Mosher, 2004.)

Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

Blog na WordPress.com.

%d bloggers like this: