Grodziskie piwo (Grätzer)

Grođiskje pivo (Grodziskie piwo) predstavlja jedini autohtoni poljski pivski stil. Nastalo je u srednjem vijeku na području današnjeg Velikopoljskog vojvodstva, a vremenom je glavni centar za proizvodnju ovog piva postao grad Grodzisk Wielkopolski, po kojemu pivo nosi ime. Kao što je u ta vremena obično bivalo, da bi grad imao svoju vlastitu pivaru, morao je imati izvore kvalitetne i za pivarstvo podobne  vode, što je i ovdje bio slučaj.

Nije poznato kada je prvi put proizvedeno, ali su pronađene etikete i čaše/pokali sa imenom ‘Grodziskie piwo’ i datumom iz 1301. godine što ovo pivo čini starim najmanje 700 godina.

grodziskie_male

Pivo se po nepromijenjenoj recepturi i procesu proizvodnje varilo sve do kraja 20. stoljeća, kada se pivara u Grodzisku Wielkopolkim zatvara zbog nelikvidnosti. Od 1929. – 1993. godine je bilo pravno zaštićeno kao regionalni proizvod.

Nekoliko činjenica čine ovo pivo neobičnim i zasluženo ga svrstavaju pod poseban pivski stil.

Grođiskje se izvozilo u mnoge evropske zemlje, ali je posebnu popularnost uživalo u Njemačkoj, gdje je nosilo ime Grätzer, kako su Nijemci nazivali Grodzisk. Svojevremeno su ga doktori propisivali pacijentima koji su patili od želučanih tegoba, pa čak i dijabetesa, a stanovnici Velikopoljskog vojvodstva neizostavno i tradicionalno su ga pili uz uskršnji doručak.

graetzerg

Receptura po kojoj se pravilo ovo pivo je zapravo posebno zanimljiva i upravo ga ona čini izuzetnim. Naime, pivo je bilo proizvedeno od pšeničnog, na hrastovini dimljenog slada, poljskih sorti hmelja, te posebnog, autohtonog soja kvasca koji je najviše ličio njemačkim kvascima gornjeg vrenja za Kölsch i Altbier piva.

Vrlo su rijetka pšenična piva u kojima se koristi isključivo pšenični slad kako je to slučaj sa Grođiskim pivom, a egzotičnim ga posebno čini okus i aroma dima od hrastovog drveta.

Radi se o laganom, svijetlom pivu gornje fermentacije sa otprilike 8° početne gustoće po Platou i cca. 3% alkohola. U aromi se ističe miris dima koji je srednje do visoko intenzivan, a na nepcu se također osjeti okus hrastovog dima. Pivo je refermentirano u bocama, ali je srednje do visoke bistrine jer se bistrilo procesom dodavanja takozvanog ‘ribljeg tutkala’ odnosno supstance koja se dobijala iz mjehura pojedinih vrsta ribe, najčešće jesetre, a koja se koristila za bistrenje vina i piva. Fermentacija je trajala kratko i nije prelazila osam dana na temperaturama od 15°-20°C.

Bilo je izuzetno osvježavajuće, lagano i suho u finišu, a bilo je i visoko karbonizirano zbog čega je često nazivano ‘poljski šampanjac’.

grodziskie

Grođiskje se zvanično ne proizvodi od 1993. godine, a u zadnjem desetljećju pojavile su se inicijative s raznih strana za obnovu proizvodnje i brenda. S obzirom na to da nije bilo investitora voljnog da se upusti u takve aktinosti, stvar su u svoje ruke preuzeli home breweri, odnosno kućni proizvođači piva koji su ga počeli kuhati. Također neke manje mikro pivare su eksperimentirale sa pojedinačni turama. U tim krugovima se priča da bi se ovo pivo vrlo brzo moglo naći na spisku pivskih stilova BJCP (Beer Judge Certification Program) – najpoznatije i najpriznatije organizacije za klasifikaciju piva, što bi bile odlične vijesti, a pivo ovih karakteristika definitivno zaslužuje mjesto na toj listi. Najnovije vijesti su da bi u 2014. godini pivara u Grodzisku Wielkopolskim trebala ponovo pokrenuti proizvodnju nakon 21 godinu neaktivnosti.

I ništa od ovoga što je napisano ne bih ni sam znao da nisam odlučio skuhati ovo pivo, što je kao pripremu podrazumijevalo malo proučavanja i čitanja o historiji i procesima. Nakon dosta problema sa dimljenjem slada, prilagođavanjem vode da bi  bila što sličnija onoj sa originalnog izvora, nabavke poljskih sorti hmelja, i adekvatnog kvasca, konačno, moje Grodziskie sretno fermentira.

grodziskie_1__span

Recept je sljedeći za 20 litara piva:

UKOMLJAVANJE

-3,5 kg pšeničnog slada dimljenog hladnim dimom na hrastovom drvetu 90 minuta, ukomljavati kako slijedi: 45 minuta na 35°C, 15 minuta na 50°C, 20 minuta na 64°C, 20 minuta na 72°C i 5 minuta na 78°C. Zbog lakšeg cijeđenja moguće je koristiti rižine ljuske, ali ja ih nisam koristio i sve je dobro prošlo.

KUHANJE

-Hmelj Lublin (4,8%) 60 minuta 30 grama

-Hmelj Lublin (4,8%) 20 minuta 25 grama

-Hmelj Lublin (4,8%) 5 minuta 15 grama

FERMENTACIJA

 – 8 dana na 18°C koristeći Kolsch kvasac – Colonia F ili neki drugi, na primjer WY2565

– nakon 8 dana pretočiti u sekundarni fermentor na otopinu želatine i bistriti na niskoj temperaturi  (0-5°C) 10 dana

FLAŠIRANJE

 Flaširati sa 8 grama saharoze po 1l piva. Dodati kvasac za flaširanje Fermentis F-2. Flaširano pivo odležavati 15-20 dana kada je spremno za konzumaciju.

Categories: povijest piva I | Komentariši

Goose Island – Bourbon County

Sve recenzije piva obično pišem pijuckajući pivo o kojem pričam. Međutim, ovaj put, mislim da ću morati požuriti sa pisanjem jer ocjenjujem pivo sa 15% alkoholnog sadržaja. Epilog posta bi mogao biti konfuzan.

Goose Island je pivara smještena u Chicagu, a pivo o kojem pišem je pivo nad pivima, ni sam ne mogu vjerovati da sam se dokopao ovakvog bisera, doduše crnog. Pivo o kojem pišem i koje upravo degustiram zove se Bourbon County, a spada u stil Ruskog carskog stouta.

Naime, radi se o pivu koji sadrži zaista puno alkohola (15%), a pet godina je ležalo u drvenim bačvama u kojima je prethodno dugih 18 godina ležao u Elijah Craig bourbon. Vlasnici pivare Goose Island čekali su čitavih 15-ak godina samo da bi se dokopali tih bačvi od Elijah Craig proizvođača bourbona, da bi u njima poslije mogli odležavati svoje pivo, a samo pivo o kojem je riječ stabiliziralo se u flašama čitavih pet godina. Inače, kod proizvodnje whiskey-a i bourbona postoji fenomen koji se zove ‘Anđeoski dio’ (Angel's share). Radi se o količini whiskey-a ili bourbona koji bačva upije u sebe tokom vremena odležavanja i dozrijevanja, a Elijah Craig-ov anđeoski dio iznosi 2/3 bourbona koji su originalno stavili na odležavanje u bačvu. Dakle, 66% bourbona je upijeno u drvo u kojem je poslije ležalo pivo Bourbon County i samim tim izgubljeno, a pivo je povuklo jako puno arome i alkohola iz samih bačvi u kojima je poslije odležavalo.

Pivo kod točenja podsjeća na motorno ulje. Tekstura mu je uljasta, jako gusta i sirupasta. Pjene skoro da i nema, što je uz toliku količinu alkohola i logično. Na prvi udah nosom osjete se nevjerovatno jake arome tamne čokolade, kokosa, ruma (melase), whiskey-a, hrastovine i jaka zapečenost. Osim toga slatkoća je jaka, što balansira alkoholne okuse.

Pivo se na jeziku ponaša kao neka emulzija i jedan sasvim mali gutljaj, desetina normalnog pivskog gutljaja, ostavlja u ustima gozbu okusa kakva se rijetko sreće. I sam proizvođač u svom opisu ovog piva navodi da jedna flaša sadrži arome kao čitava gajba nekog prosječnog piva, a ja mislim da je čak i malo podcijenio Bourbon County.

Što se tiče okusa etila, poredeći ,na primjer, ovo pivo sa Gulden Draakom koji sadrži 10,5% alc. mogu reći da u njemu alkoholni okus nije ni približno neugodan kao kod Gulden Draaka. Ovo pivo liježe na nepce i prolazi kroz jednjak kao neko fino, balansirano, odležano vino kojem nema mane i 15% alkohola koji sadrži se osjeti u mjeri u kojoj treba da se osjeti, bez neugodnog žarenja.

Ovakva piva obavezno se piju iz čaše za konjak, odnosno takozvanog ‘sniftera’, jer ne želite da vam kroz običnu čašu širokog grla i uskog tijela pobjegnu sve te arome koje se iz njega oslobađaju.

Pivo je u svojoj veličini i robusnosti u isto vrijeme blago u smislu potpune balansiranosti aroma i okusa, prosto očaravajuće, a ja sam se i nacvrcao 🙂 Uz to, jako je teško zamisliti da se 3,5 decilitra piva pije preko 1,5 sat, u jako malim gutljajima, zapravo samo vlažeći pomalo jezik.

Inače, pivo sam dobio na poklon, acijena jedne flaše od 355 mL je $45 što dovoljno govori o količini sirovina, vremena, truda i ljubavi uloženih u ovaj crni biser. Iako znam da će biti jako teško doći do njega običnim ljudima, ipak moja apsolutna preporuka za probu ako vam se nekada ukaže prilika.

Image

Categories: povijest piva I | Komentariši

Bockbier

‘Bock’ je njemačko pivo, koje se još naziva ‘Starkbier’ (Jako pivo) ili ‘Weihnachtbier’ (Božićno pivo). U pitanju je jako, tamno lager pivo koje u prosjeku ima 7-8% alkoholnog sadržaja (uz moguće značajne varijacije), a služi/lo se isključivo u periodu od Božića do Uskrsa, odnosno, od decembra do maja. Originalno se smatralo pivom kojim se slavio dolazak proljeća, kada su Njemci prelazili na laganije i pitkije, svijetle lagere.

Iako se danas povezuje isključivo sa Bavarskom i njenim glavnim gradom, Minhenom, ‘bock’ je ipak nastao na sjeveru Njemačke, u gradu Einbecku, sredinom 13-og stoljeća. Na veliku žalost bavarskih pivara, minhensko plemstvo je u jednom trenutku postalo najveći kupac tog ‘stranog’ piva gornjeg vrenja sa sjevera koje im se očito toliko jako sviđalo, da su odlučili uvoziti pivo, iako su tu pod nosom, u svojoj državi, imali razvijeno pivarstvo i mnoštvo pivara.

Uskoro je Vojvoda Vilhelm V, prvi čovjek tadašnje Bavarske, uvidio da se odljev novca iz Bavarske radi piva ne može tolerirati, pa je uspio iz Einbecka dovesti majstora pivara koji je dobio zadatak da napravi pivo što sličnije onome iz Einbecka, ali tu u Minhenu, i to koristeći kvasac donjeg vrenja i lagering tehniku. Pivo koje je dobijeno tada, najviše je slično današnjim bock pivima.

Nedugo zatim, katolički redovnici počeli su koristiti bock kao takozvano ‘posno pivo’, odnosno ‘Lentbier’ koje su konzumirali za vrijeme posta koji je podrazumijevao suzdržavanje od bilo kakve krute hrane. Ovo ni malo ne čudi, ako se uzme u obzir da bock pivo ima najmanje 16% ekstrakta, a ova količina može biti čak 30% u nekim slučajevima, što ga čini izuzetno hranjivim i visoko kaloričnim napitkom. Usporedbe radi, jedno klasično lager pivo sadrži najčešće oko 12% ekstrakta u sadržaju.

Kako su redovnici u to vrijeme bili uzor običnom narodu, uskoro je bock bier postao jako popularan u svim društvenim staležima.

Za sve one koji se prvi put susreću sa ovim pivskim stilom, bitno je naglasiti da skoro svaki današnji komercijalni brend bock piva, povezuje ovo pivo sa jarcem, a na većini etiketa prikazan je jarac, najčešće u pozi u kojoj je spreman za borbu sa protivnikom. Na njemačkom se, naime, jarac kaže ‘bock’. Iako postoje mnoge ‘romantizirane’ verzije porijekla te povezanosti sa jarcem, ipak je najvjerovatnije pivo dobilo ime po gradu Einbecku, čije ime je u bavarskom dijalektu malo iskrivljeno, pa su uskoro Bavarci počeli naručivati ‘ein Bock, bitte!’.

Kako to obično biva, sve što je dobro uskoro počne dobijati razne varijacije i varijante, pa je tako bock bier moguće naći u desetak vrlo zanimljivih verzija. Najpoznatija varijacija bock piva je takozvani ‘doppelbock’, što se doslovno prevodi kao ‘dupli bock’. Ovdje se radi o dvostruko jačem pivu od klasičnog bocka, čiji se alkoholni sadržaj kreće u rasponu od 7-13%. Najpoznatiji i prvi ikada proizvedeni komercijalni primjer doppelbocka je Paulaner Salvator, koji je i dan danas dostupan. Ni sam nikada ne propuštam priliku opskrbiti se ovim pivom, kada se ista ukaže.

Osim doppelbocka, postoje desetine raznih varijacija bock piva, kao što su ‘hellerbock’ (svijetli bock), weizenbock (bock sa pšeničnim sladom), dunkelbock (crni bock), ali definitivno najzanimljiviju priču ima takozvani ‘eisbock’, odnosno ‘ledeni bock’.

Legenda kaže da je nekada davno u jednoj od pivara koje su proizvodile bock pivo, zaposlen novi, mladi šegrt koji je dobio u zadatak da bačve s pivom prenese iz jedne u drugu zgradu. S obzirom da je bila jaka zima, momak je navodno u pola posla zaspao, ostavivši nekoliko bačvi na otvorenom cijelu noć. Kada se glavni pivar vratio i zatekao to smrznuto pivo, naravno da je bio ljut, pa je mladi šegrt dobio poštenu lekciju. Međutim, želeći spasiti što se spasiti može, otvorili su bačve i u njima zatekli debeli sloj leda na površini koji su uklonili. S obzirom da voda i alkohol imaju različite tačke ledišta, odnosno da se voda smrzava prije od alkohola, taj led je sadržavao samo vodu iz piva, koju su uklonili, a ispod je ostalo visoko koncentrirano pivo vrhunskog okusa i mirisa.  Ugodno iznenađeni s onim što su zatekli, odlučili su ponoviti proces i tako je nastao ‘eisbock’, vrlo cijenjena i najčešće dosta skuplja varijacija bock piva. Imao sam priliku probati Kulmbacher Reichelbrau Eisbock i rado bih ga češće pio, samo da nije tako teško doći do njega.

Bock se osim u Njemačkoj, danas pije i proizvodi širom svijeta. Jako dobra bock piva mogu se popiti u Češkoj, Poljskoj, ali i Ukrajini i Rusiji, dok je u SAD-u također jako popularan i često služen pivski stil. Od onih koje sam ja do sada probao, preporučio bih njemačke Paulaner Salvator, Hubertus Bock iz Hacker-Pschorr pivare, kao i gore spomenuti Kulmbacher Reichelbrau Eisbock. Osim toga, vrlo zanimljiv je i La Trappe Bock – jedino trapističko lager pivo. Od egzotičnijih varijanti preporučujem poljska bock piva Koźlak i Gniewosz koja možete vidjeti na narednim fotografijama, a koja ni malo ne zaostaju za nabrojanim njemačkim bock pivima.

Categories: Pivski stilov | 1 komentar

Povijest piva VI

Pivo u Americi

Iako će najveći dio ovog teksta biti o pivarstvu i pivu u Sjedinjenim Američkim Državama, ipak ću se dotaći i bitnih činjenica o razvoju i nastanku prvih fermentiranih napitaka srodnih pivu na oba američka kontinenta. Evropska piva su na američki kontinent donijeli prvi engleski i holandski doseljenici, međutim, drevni narodi koji su prije otkrića Amerike obitavali na tom području, itekako su znali za blagotvorne učinke fermentiranih napitaka. Jedan od njih je i danas poznata južnoamerička chicha koja se pravila primarno od kukuruza jer je isti bio jedan od najvažnijih usjeva na tom području, ali  je taj napitak bilo moguće raditi i od drugih žitarica. Napitak je sadržavao nizak nivo alkohola (1-3%), a osim svakodnevne upotrebe, često je bio korišten u ritualne svrhe. Inke i Maje koristile su ga u velikim količinama, što je i potvrđeno arheološkim nalazima u drevnom gradu Machu Picchu i drugim lokacijama. Danas se originalna kukuruzna chicha proizvodi rijetko i može se naći samo po zabačenim selima Južne Amerike, a izgledom i okusom podsjeća na bozu – piće koje su osmanlije donijele na područje Balkana, gdje se do danas zadržalo, a čije porijeklo je iz Sudana.

Osim chiche u Južnoj Americi, sjevernoamerički Indijanci također su pili fermentirani napitak od kukuruza koji je imao značajan utjecaj na svakodnevni život, a oni su ga nazivali tiswin. Navodno je i Geronimo, veliki poglavica plemena Apache, upravo zbog nemogućnosti proizvodnje tiswina, napustio rezervat i pokušao se vratiti u zemlju svojih predaka, odnosno područje iz kojega su Indijanci istjerani od strane blijedolikih 🙂

 Ipak, prava povijest američkog piva počinje od prvih doseljenika sa starog kontinenta koji su, u potrazi za boljim životom, stupili na obale zemlje koju danas poznajemo kao Sjedinjene Američke Države. Pivo je, naime, vjerovali ili ne, imalo značajan utjecaj na odluku kapetana broda Mayflower – prvog broda doseljenika koji je isplovio iz Britanije prema novom svijetu – da pristane na području današnje države Massachusetts. Iako je plan bio da brod plovi dalje i pristane južnije, kapetan je morao privezati brod na prvom kopnu na koje je naišao zbog nedostatka piva na brodu. Kao što je već pisano u prethodnim postovima, pivo se u to vrijeme pilo kao zamjena za vodu, tako da je nedostatak piva u tim okolnostima predstavljao pravi problem. Također, prilikom isplovljavanja, broj putnika na Mayflower-u u luci Plymouth u južnoj Engleskoj, smanjen je zbog procjene kapetana o količini zaliha piva na brodu.

 Nakon nekog vremena i masovnijeg doseljavanja iz Evrope, uskoro su doseljenici primijetili da je područje današnjeg New Yorka, a tadašnjeg New Amsterdama, klimatski i geološki vrlo pogodno za uzgoj ječma i hmelja – dva osnovna sastojka za proizvodnju piva. Do 1660. godine u gradu koji je poslije postao New York bilo je 26 pivnica i taverni, što je očigledan dokaz da je proizvodnja i prodaja piva u to vrijeme predstavljala popularan i unosan posao u američkim kolonijama.

 U narednom periodu, poštujući tradiciju svojih evropskih predaka, nove generacije doseljenika, nastavile su konzumirati i proizvoditi pivo u Americi. Pokraj prvih komercijalnih pivara, pivo se također masovno kuhalo i u domaćinstvima, a poznato je da su dva oca američke nacije – George Washington i Thomas Jefferson kuhali pivo za vlastite potrebe u Bijeloj kući – tradicija se održala do današnjih dana, pa je tako i aktualni predsjednik Obama nedavno promovirao domaće pivo iz Bijele kuće.

 Najvažniji razlog brze popularizacije piva na novom kontinentu bio je u strukturi doseljenika – većinu su činili imigranti iz poznatih pivarskih zemalja – Engleske, Holandije, Irske i Njemačke.

 Nedavno sam, pretražujući ponudu na ebay-u naišao na zanimljivu aukciju starih knjiga o pivarstvu i za nekoliko dolara uspio sam kupiti desetak fantastičnih, sada već kolekcionarskih primjeraka američkih knjiga o pivu i pivarstvu s početka 19. stoljeća. Koliko mi je poznato, autorska prava prestaju nakon 100 godina, tako da ću u nastavku prikazati nekoliko zanimljivih fotografija i fragmenata tekstova iz navedenih knjiga.

 

Do 1889. godine Sjedinjene Američke Države profilirale su se kao jedan od najvećih svjetskih proizvođača piva, a te godine zauzimale su treće mjesto po količini proizvedenog piva, odmah nakon Njemačke i Velike Britanije. Interesantno je da proizvodnja nije pratila potrošnju, pa su tako Sjedinjene Američke Države po proizvodnji piva u toj godini bile treće na svijetu, ali su po potrošnji predstavljali tek 11. zemlju na globalnoj razini što ukazuje na značajan izvoz piva. Ovi podaci prikazani su grafički u nastavku:

26. januara 1920. godine, 18-im amandmanom na Ustav SAD-a zabranjena je proizvodnja, prodaja i distribucija alkoholnih pića (0,5%+ alkoholnog sadržaja u volumenu) što je imalo značajnog efekta na kompletnu povijest i razvoj pivarstva u narednim godinama. Vjerovali ili ne, iako se čini nevjerovatnim, može se reći da je Prohibicija imala pozitivan efekt na razvoj pivarstva u SAD-u. Sve zalihe piva koje su se zatekle u skladištima, prodaji, pubovima, restoranima i zapravo u čitavoj zemlji, su uništene, a 478 pivara ostalo je bez mogućnosti za obavljanje svoje primarne djelatnosti. Mnoge od njih zatvorile su svoja vrata zauvijek, dok su mnoge odlučile nastaviti poslovanje, ali proizvodeći neke druge proizvode, kao što su bezalkoholni napitci na bazi slada, zatim sladoled, kvasac, razni voćni sirupi i ostali proizvodi koje je, uz manje modifikacije, bilo moguće proizvoditi koristeći pivarsku opremu.

Nije nimalo iznenađujuće da je Prohibicija kao pokret stvorila veliki otpor, te da je uzrokovala pojavu masovne ilegalne proizvodnje alkoholnih pića po privatnim posjedima, daleko od očiju javnosti, u velikoj tajnosti. Uskoro su se pojavili pojmovi bootlegging (pojam koji je označavao ilegalnu distribuciju alkoholnih pića, a nastao je zbog činjenice da se alkohol često prenosio/krio u čizmama) i speakeasy (pojam koji je označavao lokale u kojima se potajno i ilegalno točio alkohol, a u takvim lokalima se pričalo tiho i nije bilo muzike, jer nisu željeli privlačiti pažnju javnosti, pa otuda i kovanica speakeasy).

 Samo u New Yorku, neposredno prije stupanja na snagu Prohibicije, bilo je 15.000 saloon-a i taverni, dakle legalnih točionica alkohola, dok je jednu godinu nakon Prohibicije, na istom području niklo 30.000 speakeasy lokala (!), odnosno, ilegalnih točionica alkoholnih pića.

 Mafija i gangsteri uskoro su shvatili da postoji ogroman potencijal u trgovini alkoholom, tako da su se jako brzo obogatili na ilegalnoj prodaji i distribuciji  alkohola, za vrijeme dok su se vlasti borile sa naglim rastom stope kriminala povezanog sa prekomjernom konzumacijom alkohola. Samo u prvoj godini Prohibicije 300.000 ljudi je osuđeno zbog kršenja tog zakona. Zanimljiva je činjenica da je u prvim godinama Prohibicije radi vožnje u alkoholiziranom stanju procesuirano za 500% više slučajeva negoli prije donošenja 18. amandmana. Izgleda da je stvarno istina da je zabranjeno voće – najslađe voće, što se može vidjeti iz ovog primjera.

Čudno je da je trebalo čitavih trinaest godina da vlasti shvate da su donošenjem 18. amandmana donijeli jedan od najkontraproduktivnijih zakona u povijesti čovječanstva, jer sve ono što su navodili kao cilj i svrhu Prohibicije, ne samo da nije ispunjeno, nego su se stvari i pogoršale. Alkohola nije bilo ništa manje nego inače, a kontrolu istog preuzela je mafija, obični ljudi su pili više nego obično iz inata prema vlastima, a milioni dolara potencijalnog poreza nisu bili ubirani od strane države. Apsurd je dosegao vrhunac kad su ljudi iz viših nivoa vlasti počeli bivati hapšeni zbog ilegalne proizvodnje alkohola.

 Konačno, 1933. godine 21. amandmanom, ukinuta je Prohibicija i mora se priznati da je bilo vrlo teško ponovo se vratiti u pivarski biznis nakon 13 godina pauze – brewmasteri su se rasuli i promijenili zanimanja, oprema je bila zastarjela, a i morala se započeti potpuno nova borba na tržištu. Ipak, sve se vratilo na staro i uskoro su SAD ponovo postali svjetska pivarska sila.

 Zanimljivo je naglasiti i to da Prohibicija nije bila na snazi samo u SAD-u, nego su je kroz povijest pokušavali sprovesti u mnogim zemljama, počevši od starog Egipta gdje je primjećena obrnuto proporcionalna veza između ispijanja alkohola i produktivnosti radnika, preko Finske gdje je potpuna zabrana alkohola, jednaka onoj u SAD-u trajala također 13 godina. Najzanimljiviji primjer pokušaja kontroliranja ispijanja alkoholnih pića od strane države bio je onaj iz Njemačke otprilike iz 1600. godine, kada su vlasti shvatile da se ne može više tako kako se radilo do tada, te su striktno zabranile svakom građaninu da popije više od 7 krigli piva u jednoj sesiji, te da dnevno ne bi smio imati više od dvije sesije. 🙂

 Nakon ukidanja Prohibicije u SAD-u usljedio je Drugi svjetski rat, a preostali zagovornici Prohibicije ponovo su postali glasni i tvrdili su da se ječam koji bi mogao biti iskorišten za hranu, bespotrebno ‘baca’ u pivo. Pivari su odgovorili da su koristi B vitamina iz piva višestruko vrijednije od ječma u hrani. Vlada je morala odlučiti i odlučili su prikloniti se pivarima. Iako je zvanična priča da se američka vlada priklonila pivarima radi ‘koristi vitamina B za ljudski/vojnički organizam’, svima je valjda jasno da se primarno radilo o vojničkom moralu koji bez piva i nije baš na zavidnom nivou. Uskoro je usljedio 40%-ni rast proizvodnje piva u SAD-u.

Na idućoj fotografiji se vide američke trupe koje se vraćaju iz ratnih pohoda sa jasnom porukom – HOĆEMO PIVO!

Na žalost, Prohibicija je imala takav efekt na pivarsku proizvodnju u SAD-u da su preživjele samo najveće, najjače i najbogatije pivare, kao što je na primjer Anheuser-Bush (jedna od najvećih pivarskih korporacija na svijetu), a počeli su proizvoditi jednostavno, lagano i ni počemu posebno pivo – pale lager (Budweiser, Miller itd.), ne trudeći se da rade na kvaliteti nego isključivo igrajući na kartu ‘ekonomije obima’, odnosno što većoj proizvodnji uz što nižu cijenu konačnog proizvoda.

 Ljudi su znali da ima i boljih piva od toga, te su se sve više posvećivali home brewingu, odnosno proizvodnji domaćeg piva u vlastitim domovima, pokušavajući klonirati britanske i belgijske ale-ove ili kvalitetne njemačke lagere. Nakon što su u kućnim uslovima uspjeli proizvesti piva daleko bolja i kvalitetnija od onih na američkom tržištu, pokrenula se lavina koja će zauvijek promijeniti, kako američku, tako i svjetsku pivsku scenu i pristup pivu i pivskoj kulturi u potpunosti, lavina koja se zove craft brewing.

 Craft brewing, odnosno Craft brewery je pojam koji je Američka asocijacija pivara definirala kao ‘…malu,  nezavisnu i tradicionalnu pivaru…’, a podrazumijeva se da craft pivara ne proizvodi više od 6.000.000 barela, odnosno 700.000.000 litara piva godišnje te da ne smije imati više od 24% udjela u vlasničkoj strukturi u vlasništvu neke druge kompanije koja i sama nije craft pivara.

 Međutim, nisu brojevi ono što takve pivare čini posebnima – craft pivare ili još poznate kao mikropivare, usvojile su poslovne i marketinške strategije potpuno suprotne onima koje koriste velike, komercijalne pivare, nudeći proizvode koji se ističu po kvaliteti i raznolikosti, te su umjesto strategije agresivnog reklamiranja i niskih cijena gotovih proizvoda, počeli osvajati tržište poslovnom filozofijom koja zagovara proizvodnju visokokvalitetnih piva proizvedenih po tradicionalnim recepturama i pomno kontroliranim procesima.

 Uskoro na području SAD-a počinje apsolutna pomama za craft pivima, a velike pivare, prateći puls tržišta, pomalo počinju mijenjati svoje poslovne strategije i same počinju nuditi posebna, neuobičajena, nekima čak i čudna piva – piva sa karakterom i identitetom, piva koja su probila dotadašnje granice razmišljanja i poslovanja.

 Na slijedećem grafikonu jasno se vidi da je boom craft pivara u SAD-u počeo otprilike na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća, a sa sigurnošću možemo reći da se trend zadržao do danas, te da su craft pivare, od kojih su neke doslovno počele poslovanje iz garaža i podruma, u potpunosti promijenile odnos prema pivu i pivskoj kulturi preko bare.

Jedna od najpoznatijih craft pivara je definitivno Sierra Nevada Brewery iz Chica, California, koju su 1970. godine pokrenuli Ken Grossman and Paul Camusi, doslovno iz garaže, sa 50.000 $ posuđenih od rodbine i prijatelja, da bi uskoro izrasli u apsolutnog giganta i jednu od najcjenjenijih pivara u SAD-u. Ukoliko budete imali priliku, probajte njihov Sierra Nevada Pale Ale ili Sierra Nevada Torpedo IPA koje sam imao priliku probati i o kojem sam već pisao u recenzijama.

 Osim njih, tu su i Boston Brewing company poznati po svom brendu Samuel Adams, zatim Bell's brewery ili sa Discovery kanala svima poznata Dogfish Head Brewery, koja definitivno probija sve granice i pravila u pivarstvu da bi došli do novih, osvježavajućih i nekonvencionalnih rješenja. Imao sam priliku probati njihov 90 minutes IPA i moram reći da sam oduševljen tim pivom.

 U tom periodu naglog rasta popularnosti mikropivara, profilirali su se i tipični američki pivski stilovi kao što su American pale ale kojeg karakterizira visoka gorčina i hmeljna aroma, zatim American stout koji je u stvari samo jače zahmeljena i puno gorča verzija irskog Dry stouta, ali i American IPA. Svi ovi pivski stilovi karakteristični su po izuzetno jakoj, Evropljanima nepojmljivoj gorčini i hmeljnoj aromi.

 Zahvaljujući američkom boomu craft brewinga koji je osvojio kompletnu Ameriku, uskoro se isti trend počeo širiti, prvo na Evropu, a potom na čitav svijet. Naravno, zajedno sa craft brewingom, Evropom i ostatkom svijeta počela se širiti i pomama za home brewingom – spravljanjem piva u kućnim uslovima, u svom domaćinstvu, za svoju dušu, za svoje prijatelje i za svoje vlastito zadovoljstvo u kojem i sam uživam već 6 godina.

 Amerikanci su se dakle drznuli da, kako to oni vole reći, ‘izađu iz kutije’ i uspjeli su da kao mali ljudi – home breweri, bez puno novčanih sredstava postepeno promijene poslovne filozofije velikih pivarskih giganata kao što su Anheuser-Busch, uspjeli su dovesti (bolje reći – vratiti) tradicionalno pivarstvo u Evropu, te pokrenuti lavinu home brewinga i craft brewinga u čitavom svijetu.

 Naredni post bit će posvećen pivu i pivarstvu u bivšoj Jugoslaviji.

 Vaša Pivska Mušica!

 (za stvaranje pojedinih dijelova ovog teksta korišteni su podaci iz više izvora sa Interneta, te saznanja iz knjiga: “History of beer and brewing”, Ian Hornsey, 2003 “Grape vs. Grain: A historical, technological and social comparison of wine and beer”, Charles Bamforth, 2008, Beer: Tap into the art and science of brewing, Charles Bamforth,  “Radical brewing”, Randy Mosher, 2004.)

Categories: Povijest piva VI | Komentariši

Create a free website or blog at WordPress.com.